Rođen je u Drveniku Velom kraj Trogira, 1932. godine. Diplomirao je 1958. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je i predavao. Od 1958. do 1962. godine bio je suradnik Majstorske radionice Vanje Radauša. Od 1991. bio je redoviti član HAZU (Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti). Početkom 1960-ih, pretežno u drvu oblikovao je vertikalne, lirski ntonirane, harmonične apstraktne kompozicije kao što su „Totem“ iz 1960. i „Zvono djetinjstva“ iz 1963., a nakon toga uvećava različite oblike pretvarajući
plohe u pomnjivo raspoređene mase, skladne i monumentalne bez obzira na njihovu veličinu („Napušteni tvrdalj“, 1976.; „Stablo“, 1984.; „U znaku“, 1989.).
Premda je u cijelosti nefigurativno, Vulasovo kiparstvo odaje duboku povezanost s dalmatinskom tradicijom i zavičajem („Velike orgulje“, 1965.; „Vinogradi“, 1975.; „Jedra“, 1987.). Od 1975. nastale su mnogobrojne skulpture biblijske tematike, koje odlikuju dramatični odnosi masa, svjetla i sjene, često naglašeni uporabom boje. Okušao se i u izradi kovina i mramora.
Autor je mnogobrojnih spomenika i skulptura u javnim prostorima. Velika granitna skulptura postavljena je i u Olimpijskom parku u Seoulu, Južna Koreja. Dobitnik je nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2010. godine. Umire u Zagrebu 2018. godine.

Na Mediteranskom kiparskom simpoziju sudjelovao je 1975.