Školu Primijenjenih umjetnosti završio je u Zagrebu 1957. godine, a 1963. diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Marina Tartaglie.

U drvu, kamenu, bronci te obojenoj plastici u početku oblikuje stiliziranu asocijativnu, često erotičnu skulpturu. Od 1980. priklanja se figuraciji i radi keramoskulpture tematski vezane uz ptice, često antropomorfnih oblika. Autor je mnogih javnih skulptura u Hrvatskoj i inozemstvu.

Od 1984. radio je kao profesor kiparstva na Odsjeku za likovnu umjetnost pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, a od 2005 na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Senat Sveučilišta 2008. godine dodijelio mu je počasno zvanje i naslov professora emeritusa.

Jedan je od utemeljitelja Mediteranskoga kiparskog simpozija (Dubrova, Labin, 1969.), kojega sa suradnicima vodi i pretvara u značajno središte suvremenoga kiparstva na otvorenome. Godine 1992. imenovan je predsjednikom Stručnog savjeta Mediteranskog kiparskog simpozija, a 2018. proglašen je počasnim članom Udruge Mediteranski kiparski simpozij. Osim Mediteranskog kiparskog simpozija suosnivač je i likovne skupine Labinski Atelieri, izložbe Ars Histriae i Međunarodne kiparske škole u Vrsaru.

Profesionalni život Josipa Diminića prate brojne samostalne i skupne izložbe u zemlji i inozemstvu, nagrade i priznanja. Autor je 11 grafičkih mapa. Objavio je knjigu zapisa s putovanja u Kinu, 1988.; „Ljepoti je mjesto u Kini“, izdanje „Meandar“, 2007.

Studijski boravi u Austriji, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj i Kini.

Objavljene su mu monografije; Vlado Bužančić, Diminić, Izdavački centar Rijeka, 1982.;
Bužančić, Vlado. Šolman, Mladenka.: Josip Diminić, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb, 2000.

Sudjelovao je na Mediteranskom kiparskom simpoziju 1971., 1995. i 2011. godine.