U amfiteatru Parka skulptura Dubrova u subotu uvečer održat će se prigodna svečanost zatvaranja ovogodišnjeg 45. Mediteranskog kiparskog simpozija. Na svečanosti će se predstaviti autori i njihove skulpture Kuzma Kovačić, Jure Markota i Nenad Šoškić. O njima će govoriti Mladen Lučić, kustos i predsjednik Stručnog savjeta simpozija te Stephanie Peršić, kustosica i članica Stručnog savjeta. Zatvaranje Mediteranskog kiparskog simpozija uveličat će koncertom fada Jelena Radan i Pedro Abreu. Svečanost  zatvaranja Mediteranskog kiparskog simpozija počinje u 20 sati, a koncert Jelene Radan u 21 sat.

O AUTORIMA I SKULPTURAMA : 

KUZMA KOVAČIĆ

Evanđelist Marko u svom kratkom izvješću o Isusovu boravku u pustinji spominje drugovanje sa zvijerima i anđelima i njegov otpor Sotoni.

1985. – 2024., kamen

Lokacija: kraj dionice Bijele ceste Dušana Džamonje

Skulptura jednog od najvažnijih hrvatskih suvremenih umjetnika Kuzme Kovačića kamena je replika rada koji je u znatno manjim dimenzijama izveo 1985. godine u stiroporu i pijesku. Taj rad podsjeća na rane godine Kuzminog stvaralaštva koje su definirale ovog autora kao jednog od najbitnijih kipara ondašnje suvremene umjetničke produkcije koja je označila kraj  modernizma, odnosno vremena kada su minimalizam i arte povera bili na izdisaju i kada se konceptualni i postkonceptualni postupci, koji intelektualnu komponentu izdižu iznad estetske, privode kraju. U tom trenutku kada se kiparstvo ponovo budi, Kovačićevi majstorski oblikovani organički radovi, što odišu intimizmom, simbolikom i zavičajnošću, donose novi skulpturalni duh, koji će uz radove nekoliko Kuzminih sličnomišljenika, kreirati jedno od najznačajnijih razdoblja hrvatskog kiparstva proteklog stoljeća. Skulptura postavljena u Dubrovi odiše specifičnim i konstantnim Kovačićevim dualizmom koji se očituje u diskretnom dijalogu baštine i suvremenosti te u skladu s nazivom ovog simpozija u park skulpture donosi dodir, svjetlo i tvarnost Mediterana. U skladu s tisućljetnom kulturom Sredozemlja i njenom kršćanskom tradicijom, autorovi radovi oduvijek su se zasnivali na baštini i

vjeri što je, uz simbolička iščitavanja te istinitost i autentičnost osobnog izraza, dovelo do jedne od najuzbudljivijih umjetničkih epizoda hrvatskog kiparstva. Kuzma je i ovim radom u potpunosti ostvario, pa i višestruko nadmašio ono što je u početku svog stvaralaštva rekao:.. Pokušao sam oživjeti duh mediteranske tradicije i uroniti ga u sadašnjost, ostvariti u svom izrazu onu sintezu koja će, ukorijenjena u trajne vrijednosti, u današnjem vremenu progovoriti autentično…

Iz teksta, Mladen Lučić

NENAD ŠOŠKIĆ

VLZS, 2024., kamen

Lokacija: kraj skulpture Nicole Zambonia

Prihvat Značajni crnogorski kipar Nenad Šoškić umjetnik je duhovno i oblikovno vezan uz visoki modernizam, te nimalo ne čudi minimalistička forma koju je uradio za Park skulptura u Dubrovi. Megalitno – monolitna forma ukoso je zabijena u zemlju, a u njenoj su sredini s prednje i stražnje strane uklesana slova. S prednje VLZS (Varijacije lijepog zaslužuju skulpturu), a sa stražnje LOVE

(lijepo, originalno, visoki, elegantno). Lingvistička komponenta idejni je, ali ne nužno i formativni dio umjetničkog autorovog izraza, čime umjetnički doživljaj njegovog rada ne ostaje isključivo u domeni vizualne percepcije, nego zahtijeva i mentalnu angažiranost. Riječ u Šoškića služi kao ikonički znak koji obavlja leksičku interpretaciju te definira umjetničko djelo stvaranjem novih značenja te postavlja pitanje, ali ne treba i uvijek dati odgovor, međutim u potpunosti korespondira s vizualno-estetskim korpusom i metaforičkim iščitavanjem djela. Šoškić profinjenim jezikom upozorava da je riječ, unatoč njenom permanentnom današnjem potiskivanju, još uvijek prisutna te kipari i slika riječi kako bi isticao njihovu važnost, ali nas i podsjeća da u početku bijaše riječ, odnosno da je civilizacija njome i počela. Šoškić smatra, formu produktom mišljenja, a ne stilizacije, te nam u Dubrovi nudi glatku i praznu minimalističkupovršinu s minimalnim brojem uklesanih znakova čije značenje može, ali i ne mora postojati. Šoškićevi radovi uvjerljivi su i moćni jer osim semantičkog, fenomenološkog i socijalnog, često

apsurdnog, sadržaja odražavaju nezatomljeni autorov modernistički skulpturalni senzibilitet koji se očituje u jedinstvenom spoju estetsko osmišljene plastičke forme i utilitarnosti zadanog narativa.

Iz teksta, Mladen Lučić

JURE MARKOTA

Rezonancija, 2024., kamen, željezo

Lokacija: na rubovima udoline između skulptura Zdenka Kolacia, Arhitektura i Gail Morris, Torzo

Markotina zamisao sastojala se i od elementa ulaska posjetitelja u „tijelo“ same skulpture, takozvanu četvrtu prostornu dimenziju, ostvarenu u kiparstvu rastvaranjem punih volumena čija su traganja za ingenioznim mogućnostima započela pedesetih godina prošloga stoljeća. Rješenje te arhitektonske karakteristike u skulpturi Jure nudi odmakom kamenih blokova ubiciranih na rubu livade ulazeći u prostor udoline ispunjene stablima. Vremešna stabla čine gabarite među njih umetnute skulpture koja kao obol naglašava njihovu moć recipročno joj udišući životnost. Ostvarena kontemplativnost doživljaja sintezom i sinergijom prirodnog ambijenta i ljudske

intervencije ishodišta u modernističkoj arhitekturi Richterovog sinturbanizma, krajobrazno interpoliranih vila Frank Loyd Wrighta ili Le Corbusieovih projekata (re)konstrukcija čitavih gradova, nositelj je konceptualnog naboja kojim se Markota vodio od začetka. Interaktivni pristup i angažman posjetitelja istraživanjem skulpture fizičkim ulaskom u središnji prostor njenih dvaju cjelina, penjanjem, sjedanjem, taktilnim i vizualnim percipiranjem suodnosa skulpture, njenih elemenata i okolnog prostora jedni su od ključnih motiva kojima se kipar vodio pri stvaranju. Tijek protoka vremena i pritisak drugi su segmenti Jurina umjetničkog djelovanja

koji potvrđuju konceptualno ishodište promišljanja ovog umjetnika neovisno o mediju u kojem se izražava. Zajedničko stvaranje kipara i prirode tek započinje dovršetkom Jurine intervencije medijacijom raznih dnevnih i cikličkih faktora i mijena ostavljajući rad kao svojevrsni work in progress.

Iz teksta, Stephanie Peršić

Autorica fotografija : Katarina Franković