Godine 1975., u tišini Parka skulptura Dubrova – unutar same stancije Dubrova, održano je šesto izdanje Mediteranskog kiparskog simpozija – susreta koji je tada već postajao prepoznatljiv prostor stvaranja, razmjene ideja i izravnog dijaloga između umjetnika, kamena i krajolika.

Simpozij se tih godina sve snažnije afirmirao kao mjesto gdje se kiparstvo ne promatra kroz granice galerijskog prostora, već se oblikuje izravno u pejzažu – u suživotu s prirodom, pod otvorenim nebom Istre. Kamen, simbol

trajnosti i tihe postojanosti, bio je medij kroz koji su umjetnici iskazivali svoje vizije, osjećaje i traganje za novim oblicima izraza.

Šesto izdanje okupilo je troje umjetnika čiji su kiparski jezici različiti, ali međusobno komplementarni – spojili su se iskustvo, istraživački duh i senzibilitet prema materijalu, ostavljajući za sobom tri snažne skulpturalne forme

koje i danas žive u Parku skulptura Dubrova.

Dva kipara i jedna kiparica su svojim djelima ostavili trajan trag u Parku skulptura Dubrova :

Kosta Angeli Radovani – ugledni hrvatski kipar i dugogodišnji profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njegov opus obilježava snažna likovna forma i sklonost sintezi figuracije i apstrakcije. U Parku skulptura

Dubrova stvara  skulpturu „Dunja“, senzualnu i zaobljenu formu koja evocira puninu, mekoću i toplinu ploda.

Ana Bešlić – značajna predstavnica suvremene kiparske scene bivše Jugoslavije, poznata po istraživanju apstraktnih oblika i unutarnjih tenzija forme. Na simpoziju sudjeluje s djelom „Plod“, koje nastavlja njezino

promišljanje o vitalnosti, ženskom principu i snazi prirodnog ciklusa.

Šime Vulas – autor niza monumentalnih radova. Njegova skulptura „Jedra“ unosi dinamiku u prostor – kroz apstrahirani prikaz napetih jedara priziva kretanje,  slobodu i mediteranski vjetar.

Kosta Angeli Radovani ( 1916. – 2002., Hrvatska )

Kosta Angeli Radovani, jedan od najistaknutijih hrvatskih kipara 20. stoljeća, rođen je 1916. godine u Londonu, u obitelji umjetničkih korijena – njegov otac bio je slikar i karikaturist Frano Branko Angeli Radovani. Djetinjstvo

i  školovanje proveo je u Zagrebu, gdje je završio klasičnu gimnaziju (1922. – 1934.). Kiparstvo je studirao u Milanu na uglednoj Accademia di Belle Arti di Brera, pod mentorstvom profesora Francesca Messine (1934. –

1938.), a paralelno se obrazovao i u području povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu  u Zagrebu. Tijekom ratnih godina (1941. – 1945.) usavršavao se na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je specijalizirao

kiparstvo kod Frana Kršinića i grafiku kod Tomislava Krizmana. Nakon rata, Radovani postaje jedan od utemeljitelja Akademije primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, gdje predaje kiparstvo do zatvaranja Akademije 1955.

godine. Pedagoški rad nastavlja kao profesor kiparstva na Fakultetu  likovnih umjetnosti u Sarajevu (1977. – 1987.), a kao gost profesor sudjeluje i na Međunarodnoj ljetnoj akademiji u Salzburgu krajem 1980-ih i početkom

1990-ih. Od 1992. godine bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kao kipar, Radovani je bio gotovo monomanijski posvećen jednoj temi – ljudskom liku. Njegov bogat opus sastoji se ponajprije od

aktova i portreta, izrađenih u duhu suptilnog modeliranja i volumena koji odišu životnošću.  Izveo je više od trideset velikih javnih skulptura, a posebno mjesto u njegovu radu zauzima ciklus „Dunja“ – serija ženskih aktova

zaobljenih, zrelih oblika. Dunja, voće koje sazrijeva i zrači tišinom, za Radovanija je bila  simbol ženstvenosti, plodnosti i trajanja – prapočelo oblikovano u kamenu. Jedna od tih „Dunja“ nastala je upravo 1975. godine u

Dubrovi, kao Radovanijev doprinos šestom Mediteranskom kiparskom simpoziju – gdje je njegov umjetnički rukopis ostao trajno urezan u pejzaž Parka skulptura Dubrova. Skulptura nažalost nije ostala krasiti Park skulptura

Dubrova već se nalazi u Park Vile Zagorje, Ured predsjednika Republike Hrvatske, Zagreb ( službena rezidencija predsjednika RH ) .

Kosta Angeli Radovani ” Dunja ” – autor fotografije Branimir Baković

Ana Bešlić ( 1912. – 2008., Srbija )

Ana Bešlić bila je jedna od najznačajnijih predstavnica suvremenog kiparstva u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji, a svojim radom i životom ostavila je trajan trag i unutar hrvatske kulturne baštine u Vojvodini. Rođena je 1912. godine

u Bajmoku, u obitelji Hrvata iz Bačke, na prostoru današnje Autonomne Pokrajine Vojvodine. Svoj put u umjetnosti započela je školovanjem u Zagrebu, Grazu i Beču, a kiparsko obrazovanje  nastavila je i dovršila na

Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1949. godine. Poslijediplomski studij završila je kod znamenitog kipara Tome Rosandića, s kojim je surađivala do 1955. godine. Ana Bešlić pripadala je generaciji umjetnika koja je

od 1950-ih godina oblikovala novu, suvremenu likovnu scenu u tadašnjoj Jugoslaviji. Svojim kiparskim rukopisom, koji se nije uklapao u dominantna stilska strujanja, bila je  radoznala, istraživačka i autentična – jedna od

onih umjetnica koje su mijenjale lice domaćeg kiparstva. Iako suvremenih tendencija, u svojem se radu često usmjeravala na izradu spomenika, unoseći u njih osobnu poetiku i  ekspresivnu snagu forme. Snažno je obilježila

poslijeratni likovni život Subotice, gdje se i danas čuva najveći broj njezinih djela – u muzejima, na javnim prostorima i u Legatu Ane Bešlić u Gradskom muzeju Subotica. Njezine skulpture prisutne su i u  drugim mjestima

Bačke: Šandoru, Paliću, Tavankutu i rodnom Bajmoku, kojem je ostala posebno vezana. Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata 2012. godine obilježio je stotu obljetnicu njezina rođenja, svrstavajući je među najvažnije

kulturne stvaratelje hrvatske zajednice u Vojvodini, uz imena poput Ivana Kujundžića, Balinta  Vujkova, Ante Jakšića i drugih. U sklopu 6. Mediteranskog kiparskog simpozija 1975. godine, Ana Bešlić sudjeluje s radom „Plod“

– skulpturom koja u formi i duhu nosi sve ono po čemu pamtimo njezin opus: sintezu apstrakcije i simbolike, povezanost s  prirodom i ženskim principom, i duboko ukorijenjen osjećaj za oblik.

Ana Bešlić ” Plod ” – autor fotografije Branimir Baković

Šime Vulas ( 1932. – 2018., Hrvatska )

Rođen 17. ožujka 1932. godine u Drveniku Velikom, otočkom mjestu u blizini Trogira, Šime Vulas svoj je kiparski put započeo izravno iz dodira sa zavičajem, prirodom i materijalom. Nakon osnovnog školovanja u Trogiru i

kratkog obrazovanja u stolarskoj školi u Splitu, Vulas se vraća umjetnosti — upisuje Školu za primijenjenu umjetnost u Splitu, koju završava 1953. s odličnim uspjehom. Iste godine upisuje kiparstvo na Akademiji likovnih

umjetnosti u Zagrebu, gdje studira u klasi profesora Vanje Radauša. Po završetku studija 1958., nastavlja usavršavanje u Radauševoj Majstorskoj radionici sve do 1962. godine. Njegovo prvo studijsko putovanje u Pariz

1959. godine označilo je početak redovitog izlaganja na kolektivnim izložbama, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Vulasov umjetnički rukopis karakterizira reinterpretacija tradicionalnih motiva kroz suvremene kiparske

metode. Kroz fragmente zavičajnih oblika i sjećanja, stvara dinamične kompozicije u drvu, bronci i kamenu –  materijalima duboko ukorijenjenima u mediteransku i hrvatsku kiparsku tradiciju. Njegova metoda razlaganja i

preslagivanja forme bliska je estetskim tendencijama enformela, no po sadržaju i simbolici ostaje vjerna korijenu. Kao što je zapisao Kosta Angeli Radovani, riječ je o svojevrsnoj „simulaciji korijena“ — spoju prošloga i

sadašnjeg, konkretnog i apstraktnog. Osamdesetih i devedesetih godina sve se intenzivnije bavi sakralnim temama, osobito motivom križa. Njegove forme križa i jedra često se međusobno preklapaju – „križ je čvrsta

okosnica skrivena iza mobilnih oblika jedara“ – a upravo u toj tišini i simboličnosti pronalazi snagu izraza. U njegovim radovima jedra i križevi prožimaju se kao znakovi duhovnog puta, trajanja i prisutnosti. Od 1987. godine

predaje kao redoviti profesor kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje ostaje do umirovljenja 2004. godine. U Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti primljen je 1991. kao redoviti član Razreda za likovne

umjetnosti. U okviru 6. Mediteranskog kiparskog simpozija, održanog 1975. godine, Šime Vulas sudjeluje s radom „Jedra“ – monumentalnom skulpturom koja u svojoj apstrahiranoj formi utjelovljuje kretanje, duhovnost i

snagu prostora. U njoj prepoznajemo njegove ključne motive – mediteranski vjetar, simbolički križ, i trajnu potragu za jednostavnim, a moćnim oblikom.

Šime Vulas ” Jedra ” – autor fotografije Branimir Baković